Hachikō je bio japanska akita koja je gotovo deset godina dolazila na tokijsku stanicu Shibuya čekati svog vlasnika, profesora Hidesaburōa Uena, koji je umro 1925. godine. Njegova priča, dva filma i kip ispred stanice učinili su ga najpoznatijim psom Japana i najpoznatijom akitom na svijetu. Mnogo toga što se o njemu prepričava ipak nije točno.
Hachikō ukratko
| Podatak | Hachikō |
|---|---|
| Rođen | studeni 1923., kod grada Ōdatea, prefektura Akita |
| Pasmina | japanska akita, krem bijele boje |
| Vlasnik | Hidesaburō Ueno, profesor poljoprivrede na Carskom sveučilištu u Tokiju |
| Čekao | od svibnja 1925. do ožujka 1935. |
| Uginuo | 8. ožujka 1935. u Shibuyi |
| Kip | ispred stanice Shibuya, prvi 1934., današnji 1948. |
Štene iz Ōdatea
Hachikō je rođen u studenom 1923. na farmi kod Ōdatea u prefekturi Akita, u kraju odakle pasmina potječe. U siječnju 1924., kao štene od dva mjeseca, vlakom je poslan u Tokio profesoru Hidesaburōu Uenu, stručnjaku za poljoprivredno inženjerstvo na Carskom sveučilištu u Tokiju.
Ueno je živio u četvrti Shibuya i svaki je dan putovao na posao. Hachikō ga je navečer dočekivao na stanici Shibuya, a lokalni ljudi i osoblje stanice brzo su upoznali taj par. Zajedno su proveli nešto više od godinu dana.
Dan kada se Ueno nije vratio
Profesor Ueno iznenada je umro na poslu 21. svibnja 1925. Te je večeri Hachikō, kao i inače, otišao na stanicu i čekao.
U idućim mjesecima nekoliko je puta mijenjao dom, ali se stalno vraćao u Shibuyu. Na kraju je ostao kod Kikusaburōa Kobayashija, Uenova vrtlara, koji je živio u blizini stanice. Odande je gotovo svaki dan odlazio na stanicu, u vrijeme kada je stizao vlak kojim se Ueno nekad vraćao. Tako je bilo gotovo deset godina.
Hachikō dakle nije bio pas lutalica, iako su ga mnogi tako doživljavali. Imao je dom i ljude koji su se brinuli o njemu. Prije nego što je postao poznat, ljudi oko stanice prema njemu nisu bili ljubazni: tjerali su ga, a hvatači pasa nekoliko su ga puta odveli, jer bi mu netko ukrao ogrlicu s oznakom.
Kako je postao poznat
Hirokichi Saitō, istraživač japanskih pasmina i osnivač društva za njihovo očuvanje, primijetio je Hachikōa 1928. i počeo pisati o njemu. Saitō je tada u cijelom Japanu pronašao tek tridesetak čistokrvnih akita, a Hachikō je bio jedan od njih.
U listopadu 1932. novine Asahi Shimbun objavile su članak o starom psu koji godinama čeka mrtvog gospodara. Priča se proširila Japanom. Ljudi su počeli dolaziti na stanicu da ga vide i donositi mu hranu, a škole su ga uzimale kao primjer vjernosti. Japanci ga i danas zovu chūken Hachikō, vjerni pas Hachikō.
Saitō je zapisao i kakav je Hachikō bio: miran, nježan pas koji nije lajao na druge pse ni ljude. Bio je visok 64,5 cm, a lijevo uho mu je s godinama ostalo spušteno.
Kip koji je vidio i sam Hachikō
U travnju 1934. ispred stanice Shibuya otkriven je brončani kip Hachikōa, djelo kipara Terua Andōa. Hachikō je bio na otkrivanju. Andō ga je namjerno izradio vjerno, sa spuštenim uhom, a ne kao idealiziranu akitu.
U Drugom svjetskom ratu kip je pretopljen za ratnu industriju. Godine 1948. Andōov sin Takeshi izradio je novi kip, koji i danas stoji kod izlaza stanice nazvanog po Hachikōu i jedno je od najpoznatijih mjesta za sastanke u Tokiju.
Od čega je Hachikō uginuo
Hachikō je pronađen mrtav na ulici u Shibuyi 8. ožujka 1935. Imao je 11 godina. Vijest su prenijele novine diljem Japana, ali i u inozemstvu.
Dugo se pričalo da su ga ubili ražnjići jakitorija koje su mu davali prodavači uz stanicu, jer su ih veterinari pronašli u njegovu želucu. Obdukcija je već tada pokazala da ražnjići nisu oštetili želudac. Kad su znanstvenici Sveučilišta u Tokiju 2011. suvremenim metodama ponovno pregledali sačuvane organe, utvrdili su da je Hachikō bolovao od raka i srčanog crva, parazitske bolesti srca i pluća.
Dio njegovih ostataka pokopan je uz profesora Uena na groblju Aoyama u Tokiju, a preparirano tijelo izloženo je u Nacionalnom muzeju prirode i znanosti u Tokiju.
Priča i film
Hachikōova priča snimljena je dvaput. Japanski film Hachikō Monogatari izašao je 1987., a američki Hachi: A Dog's Tale 2009. U američkoj verziji radnja je preseljena u Sjedinjene Države, a profesora glumi Richard Gere.
Filmovi pojednostavljuju. Ne prikazuju koliko je puta Hachikō mijenjao dom, kako su se prema njemu ponašali prije nego što je postao slavan ni koliko su ljudi zaslužni za brigu o njemu. Vrtlar Kobayashi i njegova obitelj u stvarnosti su ga godinama hranili, liječili i puštali da ide na stanicu.
Gdje danas možete vidjeti Hachikōa
- kip ispred stanice Shibuya u Tokiju, kod izlaza koji nosi njegovo ime
- preparirano tijelo u Nacionalnom muzeju prirode i znanosti u parku Ueno u Tokiju
- grob uz profesora Uena na groblju Aoyama u Tokiju
- kip na Sveučilištu u Tokiju, postavljen 2015., koji prikazuje Hachikōa kako skače u susret profesoru
- kipove ispred stanice u Ōdateu, njegovu rodnom gradu
Svake godine 8. ožujka kod kipa u Shibuyi održava se komemoracija.
Što Hachikō govori o japanskoj akiti
Hachikōova priča često se prepričava kao bajka, ali u njoj je mnogo toga prepoznatljivog za pasminu. Japanska akita veže se uz svoje ljude snažno i dugoročno, a prema ostalima je mirna i suzdržana. Standard FCI njezinu narav opisuje kao staloženu, vjernu, poslušnu i prijemčivu, a Saitōov opis Hachikōa kao mirnog psa koji ne laje na druge to dobro pokazuje. Više o tome pišemo u članku Karakter japanske akite.
Hachikōova slava pomogla je i samoj pasmini. Kad je Saitō počeo pisati o njemu, u Japanu je bilo tek tridesetak čistokrvnih akita. Priča je probudila zanimanje za akitu u cijelom Japanu, a kasnije i u svijetu: nakon posjeta Japanu 1937. Helen Keller odvela je u SAD prvu akitu.
