Japanska akita, poznata i kao akita inu, velika je pasmina iz planinske prefekture Akita na sjeveru Japana. Prema standardu Međunarodne kinološke federacije (FCI br. 255) to je pas staložene naravi, vjeran i prijemčiv, a mužjak je visok oko 67 cm u grebenu. Nije isto što i američka akita, iako ih ljudi često miješaju.
Japanska akita ukratko
| Osobina | Podatak |
|---|---|
| Podrijetlo | Japan, prefektura Akita |
| Klasifikacija FCI | skupina 5 (špicevi i primitivni tipovi), sekcija 5 (azijski špicevi) |
| Standard | FCI br. 255 |
| Visina u grebenu | mužjaci 67 cm, ženke 61 cm (±3 cm) |
| Boje | crvena, sezam, tigrasta, bijela |
| Dlaka | dvostruka: gruba pokrovna dlaka i gusta, mekana poddlaka |
| Životni vijek | obično 10 i više godina |
| Potreba za kretanjem | velika, svakodnevno |
Odakle dolazi japanska akita
U prefekturi Akita psi srednje veličine, takozvane matagi akite, od 1603. godine pomagali su u lovu na medvjede, a koristili su se i u borbama pasa. Od 1868. križani su s tosama i mastifima, pa su postali veći, ali su izgubili dio izgleda špica. Borbe pasa zabranjene su 1908., a pasmina je očuvana i dalje razvijana kao velika japanska pasmina. Godine 1931. devet najboljih primjeraka proglašeno je prirodnim spomenikom Japana.
Drugi svjetski rat pasminu je gotovo uništio. Psi su služili kao izvor krzna za vojne odore, a policija je oduzimala sve pse osim njemačkih ovčara potrebnih vojsci. Neki uzgajivači zato su svoje akite križali s ovčarima. Nakon rata postojala su tri tipa akite: matagi, borbeni i ovčarski. Japanski uzgajivači su zatim križanjem s matagi akitama uklanjali strane utjecaje i obnovili izvornu pasminu kakvu poznajemo danas.
Najpoznatija akita svih vremena je Hachikō, pas koji je godinama dolazio na tokijsku stanicu Shibuya čekati vlasnika koji se više nije vratio. Njegovu priču pročitajte u članku Hachikō: istinita priča o najvjernijem psu.
Japanska i američka akita nisu ista pasmina
Nakon rata američki vojnici odveli su u SAD akite linije Dewa, na kojima se vidio utjecaj mastifa i njemačkog ovčara. Američki i japanski kinološki savez tada nisu priznavali rodovnice jedan drugoga, pa se akita u SAD-u razvijala odvojeno. Danas su to dvije pasmine s dva standarda: japanska akita (FCI 255) i američka akita (FCI 344). U nekim zemljama službeno su razdvojene tek nedavno, u Velikoj Britaniji 2006. godine.
Razlika se vidi na prvi pogled. Američka akita ima masivniju glavu u obliku tupog trokuta, smije imati crnu masku i šarenu boju (pinto), a mužjak je visok 66 do 71 cm. Kod japanske akite crna maska i oznake na bijeloj podlozi su diskvalificirajuće greške. Sve razlike opisujemo u članku Japanska i američka akita.
Kako izgleda japanska akita
Standard je opisuje kao velikog, čvrsto građenog i skladnog psa, s jasno izraženom razlikom između mužjaka i ženki. Tijelo je nešto dulje nego što je pas visok, u omjeru 10 : 11, a ženke su malo izduženije od mužjaka.
Glava ima široko čelo s izraženom brazdom, nos je velik i crn, a njuška srednje duga i snažna, bez šiljastog vrha. Oči su relativno male, gotovo trokutaste jer im se vanjski kut podiže, i što tamnije smeđe. Uši su male, debele i trokutaste, uspravne i nagnute prema naprijed. Rep je visoko postavljen, debeo i snažno zavijen preko leđa.
Dlaka je dvostruka. Pokrovna dlaka je gruba i ravna, a poddlaka mekana i gusta. Na grebenu i sapima dlaka je nešto dulja, a najdulja je na repu. Duga, čupava dlaka je po standardu diskvalificirajuća greška.
Boje i urajiro
Standard dopušta četiri boje: crvenu, sezam, tigrastu i bijelu. Sve osim bijele moraju imati urajiro, svijetlu dlaku sa strana njuške, na obrazima, ispod čeljusti, na vratu, prsima, trbuhu, donjoj strani repa i unutarnjoj strani nogu. Kako izgleda svaka boja i zašto crna japanska akita po standardu ne postoji, pročitajte u članku Boje japanske akite.
Karakter
Standard opisuje narav japanske akite s četiri riječi: staložena, vjerna, poslušna i prijemčiva. Agresivnost i pretjerana plašljivost u standardu su diskvalificirajuće greške.
Naše akite pravi su predstavnici karaktera japanske akite. Prema članovima svoje obitelji izuzetno su privrženi, umiljati i odani. Uživaju u blizini svojih ljudi, vole pažnju i nježnost, ali pritom zadržavaju određenu dozu samostalnosti koja je toliko karakteristična za ovu pasminu. Njihova privrženost nije nametljiva. Oni jednostavno vole biti dio obiteljskog života, bilo da se radi o zajedničkim aktivnostima ili mirnim trenucima kod kuće.
S druge strane, prema nepoznatim osobama pokazuju tipičnu akitinu suzdržanost i rezerviranost. Neće svakome odmah prići niti će od nepoznate osobe automatski tražiti pažnju. Potrebno im je vrijeme da procijene novu osobu i steknu povjerenje. Upravo zato pristup akiti zahtijeva smirenost, poštovanje njezina osobnog prostora i razumijevanje njezina karaktera. Naglo približavanje, nametljivo maženje ili inzistiranje na kontaktu nisu pravi način za upoznavanje s ovom pasminom.
Kada im se pristupi na odgovarajući način i dopusti da sami odluče žele li ostvariti kontakt, Kyo i Eru mogu pokazati svoju nježnu i prijateljsku stranu i prema ljudima izvan obitelji.
Ta kombinacija duboke privrženosti vlastitoj obitelji, samostalnosti i dostojanstvene suzdržanosti prema nepoznatima jedna je od osobina koje japansku akitu čine toliko posebnom. Akita nije pas koji će bezuvjetno tražiti naklonost svakoga koga susretne, ali odnos povjerenja koji izgradi sa svojim ljudima izuzetno je snažan.
O karakteru, odnosu prema djeci i drugim psima više pišemo u članku Karakter japanske akite.
Što akita traži od vlasnika
Japanska akita je velik i aktivan pas kojem treba puno svakodnevnog kretanja i dovoljno prostora. Dlaka je gusta i dvostruka, pa je treba četkati nekoliko puta tjedno, a u sezoni linjanja i češće. Akita obično živi deset i više godina, pa je odluka za nju odluka za idućih desetak i više godina.
Japanska akita nije pas za svakoga. Budući vlasnici trebaju biti spremni na inteligentnog, samostalnog i ponekad tvrdoglavog psa koji zahtijeva strpljenje, dosljednost u odgoju i međusobno poštovanje. Akita će vam pružiti nevjerojatnu odanost i privrženost, ali njezino povjerenje i poštovanje morate zaslužiti, a ne nametnuti.
Zdravlje
Odgovorni uzgajivači prije parenja testiraju roditelje, najčešće kukove i laktove na displaziju, a za neke nasljedne bolesti postoje i DNK testovi. Kad birate štene, pitajte uzgajivača za nalaze oba roditelja i provjerite ih u rodovnici. Sam standard FCI kaže da se u uzgoju smiju koristiti samo funkcionalno i klinički zdravi psi.
